Okupaciona
Okupaciona
OKUPACIONA TERAPIJA U
REHABILITITACIJI
Sadiković Sanela,OT/VFT Prim.dr.sci. Mirsad Muftić, OKUPACIONA TERAPIJA
Prof.dr.Ešref Bećirević U REHABILITACIJI
Autori
ZAHVALE
Ovim putem željeli bi zahvaliti svim članovima ICACBR Queen`s Univerziteta (Dr.
Malcolm Peat, Lorna Jean Edmonds, Đenana Jalovčić, Darko Krznarić) koji su
razvili i implementirali projekat edukacije okupacionih terapeuta u Bosni i
Hercegovini.
Posebne zahvale idu Michelle Villeneuve, koja je nesebično davala sebe tokom naše
edukacije, vjerovala u nas i kad sami nismo vjerovali u sebe, borila se za nas i dala
nam mnogo ljubavi i znanja, Raymonde Hachey koja je dala dušu projektu i našoj
edukaciji, učila nas da moramo vjerovati i kad se čini da je nemoguće, i kako da se
nosimo sa grupom.
Hvala našim porodicama koje su bile uz nas i bodrile nas, i u trenutcima kad je bilo
veoma teško, sa puno ljubavi i strpljenja.
SADRŽAJ
UVOD..................................................................................................................................5
MOBILNOST....................................................................................................................56
FOTO GALERIJA.............................................................................................................78
LITERATURA..................................................................................................................80
UVOD
Želja i namjera autora ove knjige jeste približiti okupacionu terapiju kao dio
rehabilitacionog procesa, kako profesionalcima i klijentima, tako i široj javnosti.
Prisutne su velike dvojbe oko toga da li je okupaciona terapija isto što i radna terapija
koja je bila prisutna na našem području i ranije. Pokušaćemo u uvodnom dijelu uporediti
dostupnu literaturu iz radne terapije sa područja biše Jugoslavije i svjetsku literaturu iz
okupacione terapije, kako bi djelimično rasvijetlili ove dvojbe.
Profil radnih terapeuta na području bivše Jugoslavije ( Beograd i Zagreb) postoji već
skoro četrdeset godina. U knjizi autora Mr.sci med.Slobodana Nikolića korištene su
definicije Svjetskog udruženja okupacionih terapeuta, te svjetske zdravstvene
organizacije, što nas upućuje na to da se radu o istoj tematici, problematici i ciljevima, s
tim što je u svijetu došlo do rasta i ekspanzije okupacione terapije te je ona dobila jedno
šire značenje i šire područje djelovanja. 5
Bilo kako bilo jednogodišnji projekat sada već Visoke zdravstvene Škole i Queen's
Univrziteta iz Kingstona, Kanada uveo je novi profil u rehabilitaciju u Bosni i
Hercegovini. Tokom dva projekta jednom u trajanju od šest mjeseci i drugom u trajanju
od godinu dana educirano je 13 okupacionih terapeuta. U prvom pilot projektu bila je to
kombinacija fizioterapeuta sa završenom srednjom školom (2 fizioterapeuta) i Višom
medicinskom školom (4 fizioterapeuta). Drugi dio projekta bio je već ozbiljnije
koncipiran sa intenzivnijom nastavom i dužim trajanjem, te je uslov za pristupanje
programu bila završena Viša medicinska škola (7 fizioterapeuta). Nastupio je dugi period
zatišja u kojem je okupaciona terapija pala u zaborav, osim u nekim pojedinačnim
pokušajima održavanja profesije i u nastavku ICACBRa (Međunarodnog centra za
unapređenje rehabilitacijeu zajednici) da u svojim projektima na području Bosne i
Hercegovine i dalje promoviše ovu profesiju u sklopu edukacije rehabilitacionih kadrova.
Napokon Visoka zdravstvena škola uvodi predmet okupacione terapije u svoj
četeverogodišnji studij. Nadajmo se da će ova profesija zaživjeti na našem području jer
postoji neizreciva potreba za njom.
Najčešće asocijacije koje okupaciona terapija priziva među svojim korisnicima su
štrikanje, pletenje košara, slaganje puzzle i igranje igara. U najboljem slučaju,
okupaciona terapija uključuje i učenje i uvježbavanje aktivnosti svakodnevnog života.
Ni kod samih stručnjaka poimanje okupacione terapije nije mnogo dalekosežnije. Na
žalost, uključujući i neke same okupacione terapeute. Ona je zaista mnogo više od svega
toga.
Zamislite kakav bi bio vaš dan da apsolutno ništa ne radite; ne jedete, ne pijete, ne čitate,
ne idete na posao, ne gledate televiziju, ne telefonirate...
Prepoznajete da ljudi imaju prirođenu potrebu za djelovanjem (okupacijom) i da upravo
tim dnevnim aktivnostima okupiraju, organiziraju i oblikuju svoj život, daju smisao i
značenje svom postojanju .
Upravo na tome je okupaciona terapija i zasnovana, na ljudskoj potrebi za okupiranošću i
vjerovanju da ljudi mogu utjecati na svoje zdravlje kroz ono što rade, kroz aktivnosti,
kroz svoje ruke koje su „napojene“umom i voljom. Ko smo zaista, produkt je onoga što
smo učinili, što očekujemo da ćemo učiniti i kako provodimo svoje vrijeme.
Zadovoljstvo, unutarnji mir i sreću dobivamo iz onoga što radimo, želimo raditi i u čemu
pronalazimo zadovoljstvo.
Pojam okupacija označava zbir svih aktivnosti koje obavljamo, a proizlaze iz naših
zadataka i uloga koje imamo u društvu i porodici.
POGLAVLJE I
ISTORIJAT OKUACIONE TERAPIJE
KLJUČNI TERMINI:
Moralni tetman
Rehabilitacioni model
Medicinski model
Pokret umjetnost i rukotvorine
Naučni menadžment
Moralni tretman
Moralni tretman potiče iz Europe 19 stoljeća i promovisan je od strane ljekara kao što su
Philippe Pinel i Samuel Tuke. Osnova ove filozofije podrezumijeva poštovanje
jedinstvenosti i ljudske osobnosti, prihvatanje jedistvenosti uma i tijela i vjerovanja da
humani pristup korištenja aktivnosti dnevnog života i okupacija mogu dovesti do
oporavka. Dr. Thomas Kirkbride iz pensilvanijske bolnice za mentalno oboljele opisao je
moralni tretman kao dnevnu rutinu za omogućavanje „ aktivnog pokreta i raznovrsnosti
okupacija“, kao što su agrikultura, tkanje, slikanje u rukotvorine. Moralni tretman se
uspješno provodio jedno vrijeme u malim azilima. Na žalost usljed finansijskih poteškoća
tretman je vremenom sveden samo na neophodnu njegu.
Gradeći na istoj ideji pola stoljeća kasnije Adolf Meyer tvrdio je da su mnoge bolesna
stanja problem adaptacije i da se mogu popraviti uključivanjem u okupacije koje liječe.
Dunton i Slagle podržali su ovo vjerovanje sa velikim entuzijazmom.
Umjetnost i rukotvorine
Naučni menadžment
EKSPANZIJA I SPECIJALIZACIJA
Rehabilitacioni model
Istorija okupacione terapije je pokazala iako se tehnike tretmana mijenjaju kroz godine
postojanja profesije, posebno u 20 stoljeću, vrijednosti i vjerovanja uspostavljena pri
utemeljenju okupacione erapije i dalje određuju i utiču na praksu okupacione terapije. 7
POGLAVLJE II
KLJUČNI TERMINI
Okupaciona performansa
Sadržaj okupacione performanse
Područje okupacione performanse
Komponente performanse
Nivoi intervencije
Modeli prakse
Okupaciona terapija je zdravstvena disciplina koja se bavi ljudima fizički ili mentalno
oštećenim, onesposobljenim ili hendikepiranim, bilo trenutno ili trajno. Profesionalno
kvalificiran okupacioni terapeut uključuje pacijenta u aktivnost dizajniranu sa ciljem
promocije povratka i korištenja mogućeg maksimuma funkcije sa ciljem da se pomogne
ljudima da odgovore na zahtjeve njihovog posla, društvenog, ličnog i kućnog okruženja, i
da učestvuju u životu sa što punijim smislom.
Široka vizija okupacionog terapeuta je da omogući ljudima da razviju zdrave oblike
okupacija (aktivnosti).
Okupacioni terapeuti vjeruju da zdravlje ovisi o angaovanosti klijenata u aktivnostima
koje imaju smisla i daju mogućnost izbora.
Smisao i izbor se razvijaju kao rezultat našeg učešća u aktivnostima koje cijenimo, mi
sami kao i naše zajednice.
Okupacioni terapeuti vjeruju da su iskustva i znanje klijenata centralni za partnerstvo
klijent-okupacioni teraput, i da oba partnera imaju nešto da ponude u procesu terapije.
Okupacija se odnosi na “aktivnost”. ŠTA SU OKUPACIJE?
Okupacije su aktivnosti i uključuju sve što mi radimo...
procesom starenja
socijalnim ili emocionalnim problemima
Okupacioni terapeuti rade sa osobama svih dobnih skupina na promociji neovisnog funkcionisanja u
oblastima:
samonjege
produktivnosti
slobodnog vremena
Cilj je pomoći pojedincu da vodi koristan, zadovoljavajući život, sa maksimalnim nivoom nezavisnosti i
kvalitete života. Praksa okupacione terapije je holistička i klijencentrična.
OKUPACIONA PERFORMANSA
Okupaciona performansa opisuje sadržaj okupacione terapije i područje djelovanja prakse
okupacionih terapeuta u okviru različitih specijalnosti. Kao što smo napomenuli ranije
elementi okupacione performanse su: područje performanse, komponente performanse i
sadržaj performanse. Područja performanse su:
Kako bi ova područja mogla funkcionisati od strane neke osobe bitne su nam
komponente performanse:
uloge tipa: dijete, student, knjigovođa, otac, majka, radnik, penzioner isl. Okupaciona
performansa zahtijeva konstantno učenjei prilagođavanje promjenama koje se dešavaju u
životnom ciklusu na različitim nivoima. Za to koristimo sve komponente performanse.
OKUPACIONA PERFORMANSA
SADRŽAJ
PERFORMANSE
Vrijeme
/Okruženje
ASŽ
POSAO/ IGRA
Aktivnosti PRODUKTIVNE
Samo- SLOBODNO
AKTIVNOSTI VRIJEME
zbrinjavanja
KOMPONENTE PERFORMANSE
KOGNITIVNE/ PSIHO-
SENZO- KOGNITIVNA SOCIJALNI/
MOTORNA INTEGRACIJA PSIHOLOŠKI
PODRUČJE PERFORMANSE
KOMPONENTE PERFORMANSE
Komponente performanse predstavljaju naučene razvojne oblike ponašanja koji su
osnova okupacione performanse individue. 3 Komponente performanse uključuju:
Mnoge metode koje se koriste u okupacionoj terapiji ne sadrže u sebi smisaonu aktivnosti
ali mogu biti koraci prema sposobnosti pacijenta da obavlja smisaonu aktivnost. Takve
metode označavaju se kao omogućavanje aktivnosti. Smisaona aktivnost ima autonoman
i jedisntven cilj koji zahtijeva motornu funkciju za izvršavanje zadatka kao i aktivno
učešće pacijenta u aktivnosti. Vrlo često se dešava da mnogi pacijenti u na ovom nivou
performanse nisu spremni za smisaonu aktivnost. U tu svrhu okupaciona terapija je
razvila mnoga pomoćna sredstva i metode koje pomažu pri simulaciji smisaonih
aktivnosti: slaganje kockica i raznih oblika, table za obučavanje vještina oblačenja,
simulatore vožnje, simulatore obavljanj posla kojim se pacijent/ica inače bavi, različite
igre i aktivnosti kojima se treniraju i uvježbavaju perceptualno motorne vještine. I na
ovom nivou neophodna je konstantna evaluacija i prilagođavanja stepena aktivnosti i
načina izvođenja odabrane ovisno o promjenama mogućnosti i vještina pacijenta.
Kao što smo već pomenuli smisaona aktivnost ima autonoman i jedisntven cilj koji
zahtijeva motornu funkciju za izvršavanje zadatka kao i aktivno učešće pacijenta u
aktivnosti, te je neophodno da ta aktivnost ima vrijednost za pacijenta i da mu je bitna u
životu kao i nivo njenog izvršavanja. Smisaone aktivnosti su dio rutine svakodnevnog
života i dio su sadržaja okupacione performanse. Obuhvataju: hranjenje, higijenu
oblačenje, mobilnost, komunikaciju, umjetnost, rukotvorine, igre, sport, posao i
edukacione aktivnosti. Osoba sa kojom radimo određuje vrijednost te aktivnosti u njenom
životu. Okupacioni terapeuti koriste smisaonu aktivnost kako bi evaluirali, facilitirali,
obnoili ili povećali sposobnost osobe da funkcionalno obavlja svakodnevne aktivnosti i
zadatke koje nosi uloga te osobe u životu. Primjena ovih aktivnosti može se obavljati u
bolnici, zajednici, centrimaza rehabilitaciju u zajednici ili u kući pacijenta.
Najviši nivo tretmana u okupacionoj terapiji predstavlja fazu kada okupacioni terapeut
radi sa pacijentom u njegovom prirodnom okruženju i na konkretnoj aktivnosti ili poslu,
koja je uobičajena za svakodnevni život pacijenta. Taj tretman se odvija u domu ili na
radnom mjestu, školi i sl. Ovisno o uzrastu i potrebama pacijenta. Obično na kraju ovog
četvrtog nivoa pacijent/ica izvršava ASŽ, svoj posao, igru ili neke druge aktivnosti na
maksimalnom nivou mogućnosti i sa maksimalnom okupacionom preformansom.
MODELI PRAKSE
Pacijent/ica sa problemom ili manjkavošću u bilo kojem od ova tri podsistema, imaće
poteškoće i ograničenja u okupacionoj performansi. Uzmimo za primjer osobu sa
onesposobljenjem koja koristi kolica za kretanje, ukoliko ima nedostatka samopouzdanja
ili vrlo često kompleks niže vrijednosti nametnut društvenim stavovima ima problem u
okviru voliticionog podsitema. Naime osoba vjeruje da manje vrijedna, svi je čudno
dledaju i sl. te ostaje u kući, izbjegava izlaske što smanjuje njenu okupacionu
performansu, ne radi, neide u školu, nema socijalizacije i sl. T ista osoba može naići na
poteškoće u smislu nepristupačnog fizičkog okruženja za kretanje u kolicima, što se opet
na isti način odražava na okupacionu performansu.
Biomehanički model
Ovaj model koristi se sa osobama koje imaju disfunkciju centralnog nervnog sistema
(CNS). Ovaj model obično obuhavata senzomotorni ili neurorazvojni pristup. Metod
tretmana sa senzomotornim pristupom koristi neurofiziološke mehanizna da normalizuje
mišićni tonus i dobije što normalniji motorni odgovor.Neki pristupi koriste mehanirme
refleksa i sekvence tretmana mogu biti bazirane na rekapitulaciji ontogenetskog razvoja.
Najpoznatiji primjeri senzomotornog pristupa su:
Rood
Brunnstrom ( terapija pokretom)
Knott i Voss ( proprioceptivna neurouskularna facilitacija)
Bobath ( neurorazvojni tretman)4
Rehabilitacioni model
Termin rehabilitacija kao što nam je poznato znači povratak sposobnosti, što
podrazumijeva povratak pune fizičke, mentalne, socijalne, vokacione iekonomske
korisnosti jedneosobe u skladu sa mogučnostima a vezano za postojeću disfunkciju.
To znači sposobnost za rad i život sa preostalim mogućnostima. Zbog toga u tretmanu
imamo fokus na sposobnosti radije nego na onesposobljenje. Rehabilitacioni model
koristi mjere ili tretmane koji omogućavaju neovisan život pacijentu i pored preostalog
onesposobljenja. Koristeći ovaj model okupacioni terapeuti se fokusiraju na područje
performanse više nego na komponente performanse. Metode tretmana rehabilitacionog
modela obuhvataju modalitete kao što su:
POGLAVLJE III
2. SKRINING
Edukovani okupacioni terapeut obavlja niz pregleda i procjena stanja pacijenta i odlučuje
da li se pacijent/ica može uključiti u trenutnom stanju u okupacionu terapiju. Okupacioni
terapeut može obaviti ove procjene samostalno ili kao dio tima zdravstvenih
profesionalaca.
3. PROCJENA
U daljem radu okupacioni terapeut procjenjuje koje su mu informacije potrebne i
određuje oblasti koje treba procijeniti te instrumenete koji će se koristiti za tu
procjenu.Prikupljeni podaci se koriste za određivanje snaga i slabosti pacijenta vezano za
okupacionu performansu i komponente ličnosti.
4. PLANIRANJE INTERVENCIJE
Okupacioni terapeut u ovoj fazi radi zajedno sa pacijentom na razvijanju plana za
obnavljanje i poboljšanje pacijentove funkcije za aktivnosti i uloge u svakodnevnom
životu.Plan uključuje klijentcentričke ciljeve i metode za njihovo postizanje. Vrijednosti i
ciljevi koje pacijent/ica ima na umu su primarni, a oni za koje terapeut smatra da su bitni
su sekundarni.Kulturološki, socijalni i faktori okruženja uključeni su i utiču na ovaj plan.
Veoma je bitno makar okvirno odrediti krajnji rok implementacije i prve reevaluacije
ovog plana.To se radi u svrhu upoređivanj informacija i stanja koje smo imali na početku
i onih koje imamo pri prvoj reevaluaciji.
5. INTERVENCIJA
Intervencija obuhvata adaptaciju, promjenu ili rad na određenoj aktivnosti, njeno
gradiranje i prilagođavanje pacijentu. Okupacioni terapeut može biti prisutan svo vrijeme
izvođenja i praaktikovanja oderđene aktivnostiili može povremeno davati instrukcije te
korigovati način izvođenja u svrhu postizanja maksimalne funkcije. To ovisi o težini
odabranog zadatka i potrebi za prisustvom terapeuta.
6. REEVALUACIJA
Koristeći iste instrumenete kao prilikom prve procjene/evaluacije okupacioni terapeut
ponovno procjenjuje pacijenta u svrhu određivanja da li su se desila neke promjene
tokom tretmana i u kojem opsegu. Ovi rezultati nam govore o tome da li smo odabrali
pravi tertman, kolika je njegova uspješnost. Plan intervencije nakon ove reevaluacije se
može promijeniti, nastaviti ili prekinuti ovisno o rezultatima koje smo dobili. Ova
reevaluacija takođe može koristiti kao motivacija pacijentu, za dalji rad ako nam
obezbjedi konkretne pomake ka cilju koji smo postavili ili znak da nešto moramo
promijeniti ako pacijent/ica nije zadovoljan rezultatima i tokom terapije.
7. TRANZICIONE USLUGE
U radu sa pacijentom, porodicom i ostalim članovima tima (fizijatar, psiholog, socijalni
radnik, medicinska sestrai sl.) okupacioni terapeut pokušava razviti plan za nastavak
rehabilitacije pacijenta ili način funkcionisanja njegovog života i prelaznom periodu,
kada napušta bolnicu. Pokušava se razviti strategija odlaska kući(adaptiranje prostora ako
je potrebno, edukacija porodice) ili prelaska u neku drugu ustanovu za njegu ukoliko
odlazak kući nije moguć.
Ova faza predstvalja veoma komplikovan i važan momenta u radu okupacionog terapeuta
i pacijenta. Veoma je bitno pravilno procijeniti kad je pacijent postigao cilj koji smo
zajednički odredili ili je dostigao maksimum koji mu okupaciona terapija može pružiti,
jer produljivanje tretmana bez konkretnih rezultata odnosno tapkanje u njestu može
veoma loše uticati i na pacijenta i njegovo samopouzdanje, te na članove porodice.
Eventualno ukoliko postoji potreba može se ostaviti mogučnost ponovnog susureta nakon
izvjesnog perioda radi kontrole postignutih rezultata ili eventualno novih preporuka.
Produljivanje ove faze takođe može negativno uticati i na okupacionog terapeuta i
njegovo samopouzdanje u razvijanju tretmanai postizanju rezultata.
SKRINING
PROCJENA
PLANIRANJE INTERVENCIJE
INTERVENCIJA
REEVALUACIJA
TRANZICIONE USLUGE
Proceduralna pitanja
Koja je dijagnoza?
Koja je prognoza, komplikacije, i drugi faktori u vezi sa dijagnozom?
Koji je generalni protokol za procjenu i intervenciju kod ove dijagnoze?
Koje bi se intervencije mogle koristiti?
Interaktivna pitanja
Ko je pacijent/ica?
Koji su pacijentovi ciljevi, strahovi, interesi i vrijednosti?
Kako pacijent/ica vidi svoju životnu priču?
Kako se bolest ili onesposobljenje uklapa u njenu/njegovu životnu priču?
Kako bih mogao uključiti ovog pacijneta/icu?
Kako možemo komunicirati?
Kondicionalna pitanja
Koji su konteksti života pacijenta (vremenski, okruženje,socijalni aspekti, kulturološki
aspekti isl.)?
Kakva bi budućnost mogla biti za ovog pacijenta?
Kako mogu uključiti pacijenta da zamišlja, vjeruje i radi za budućnost?
(ii) holistički pogled na ljude koji trebaju smislenu aktivnost u svim aspektima života/;
(iv) razvojna perspektiva koja prepoznaje promjenu kao proces vezan za period života ili
prelaza/
POGLAVLJE IV
KLJUČNI TERMINI
Inicijalna procjena
Model tretmana
Metode testiranja
Tehnike terapeutskog slušanja
Obzervacija
PROCESI EVALUACIJE
Skrining i inicijalna procjena
Testiranje
U ovoj fazi okupacioni terapeut testira pacijenta koristeći struktuirani intervju, kliničku
obzervaciju, formalnu i neformalnu obzervaciju, standardizovane testove i
nestandardizovane testove. Rezultati testiranja pomažu okupacionom terapeutu da
identificira deficit u području performanse, komponentama performanse, te sadržaju
performanse.
Identifikacija problema
Fianlana faza u procesu evaluacije jeste razvijanje plana tretmana. Odabiru se strategije
intervencije u vezi sa postavljenim ciljvima i dijagnozom okupacione terapije te u
saglasnosti sa pacijentom i njegovom porodicom.
1. Medicinska istorija
Podaci prikupljeni iz medicinske istorije važan su dio procesa evaluacije. Ovi podaci
mogu dati informacije o dijagnozi, prognozi,istoriji bolesti, trenutnom tretmnau, socijalne
podatke psihološke podatke,i podatkeo ostaloje rehabilitacionoj terapiji. Dnevne
zabilješke sestara i doktora daju informacije o trenutnim lijekovima i terapiji koju
pacijent prima, te kako pacijent reaguje na bolnicu i njenu dnevnu rutinu. U idealnim
okolnostima okupacioni terapeut bi imao šansu prostudirati sve ove informaciej prije
inicijalne evaluacije.
2 Intervju
Intervju je veoma važan inicijalni korak u procesu procjene. To je planirana konverzacija
čija je namjera davanje i primanje informacija. Predstavlja veoma vrijedan izvor
informacija. Osnovan svrha intervju jeste da terapeut čuje životnu priču pacijenta.
Prirodna poteškoća sa intevjuom su stidljivi pacijenti, koji se teško otvaraju. Bitno je na
početku intervjua objasniti pacijentu njegovu svrhu i namjeru. Objasniti mu da u bilo k
ojem tretnutku možemo prekinuti intervju ako se pacijent osjeća loše ili neželi dalje
razgovarati. Postoje tri tipa intervjua:
Veomaje važno tokom intervju imati u vidu da je svaki pacijent različit. Bitno je
prilagoditi jezik i način komunikaciej svakom pacijentu. Veoma je bitno tokom
konverzacije koristi jezik kji ne prosuđuje , ne procjenjuje. Ipak bitno je kljienta
usmjeravati,pgotovo tokom digresija, pažljivo ih varačćati na temu u cilju dobijanja
informacija vezano za problemu okupacionoj oblasti.
sažaljenje
negativan naboj terapeuta
preblizak odnos sa pacijentom
BARIJERE U KOMUNIKACIJI
3. Obzervacija
Okupacioni terapeut će doći do infomacija, u toku evaluacije, posmatrajući pacijenta
tokom intervjua.
Ne formalna obzervacija
Okupacioni terapeut može dobiti jako puno informacija posmatrajući pacijenta pri
različitim aktivnostima, kako pristupa aktivnostima i ljudima oko sebe ili kako ljudi
pristupaju njemu.Kakva mu je postura, navike, usvojeni oblici kretnji i ponašanja
isl.Kako se pacijent oblači, da li je njegovan, postoji li fizička disfunkcija. Kakvi su izrazi
lica, ton kojim pacijent govori, kako govori. Na koji način drži ruke i kako se služi
njima.Postoji li bol i zaštitni položaji kao prevencija bola i sl.
Formalna obzervacija
4. Standardizovani testovi
5. Ne standardizovani testovi
POGLAVLJE V
KLJUČNI TERMINI
Aktivnost
Analiza, adaptacije i sinteza aktivnosti
Fizičke vještine
Čulna osjetljivost
Kognitivna svijest
Psiho-emocionalni nivo
Socio-kulturološku relevantnost
Okupacioni terapeuti pristupaju analizi aktivnosti koju pacijent mora ili želi obavljati u
svom životu, a sa ciljem procjene ergonomskih učinaka aktivnosti na muskuloskeletnu
OSOBA
AKTIVNOST
OKRUŽENJE
Veliki dio procesa okupacione terapije podrazumijeva učenje novih načina izvođenja već
poznate aktivnosti. Kada kognitivno onesposobljenje ograniči pacijentovu mogučnost
izvođenja aktivnosti svakodnevnog života, okupacioni terapeut koristi nove načine
kojima ponovno uči pacijenta obavaljanje iste aktivnosti. Novi način obavljanja poznate
aktivnosti koristi se za pacijenta sa najrazličitijim spektrom oboljenja i onesposobljenja.
Osobu koja radi na računaru okupacioni terapeut podučava novom načinu rada na
kompjuteru kako bi izbjegao repetativne stres povrede i smanjio i izbjegao bol (Sindrom
karpalnog tunela). Pacijenta koji se oproravlja od operacije ugradnje koronarnog bypasa,
obučavamo novim načinima izvršavanja poznatih aktivnosti kako bi se smanjio rizik i
naprezanje kardiovaksularnog sisitema. Nakon ugradnje vještačkog kuka pacijenta je
neophodno obučiti novim načinima obavljanja svakodnevnih aktivnosti u skladu sa
biomehaničkim kontraindikacijama koje nosi ova operacija. Pacijente sa lošim balansom
koji je posljedica neuromuskularne slabosti, educiramo za nove načine obavljanja
aktivnosti gdje su uključeni gornji ekstremiteti, a kako bi se prevenirala mogučnost od
pada. Okupacioni terapeuti takođe podučavaju menadžmentu vježbi u kućnim uslovima,
edukacija ličnih pratioca osoba sa onesposobljenjem, manevrisanje kolicima, korištenja
pomoćne tehnologije i sl.
Faktori koji utiču na proces učenja su:
Aktivno učešće osobe koju podučavamo
Strategije razvoja: Motorna strategija usvajanja nove aktivnosti,
Kognitivna strategija, strategija usvajanja aktivnosti, Interpesonalana
strategija pacijent- okupacioni terapeut i sl
Analiza aktivnosti9
- svijest o tijelu
- bilateralna integracija
- senzorno-motorna integracija
- perceptivna svijest
Kognitivna svijest
- razumijevanje
- organizacione sposobnosti
- logično razmišljanje
- kreativnost
- rješavanje problema
- memorija
- verbalna/pisana komunikacija
Psiho-emocionalni nivo
- vlastiti identitet
- samo-izražavanje
- kontrola impulsivnosti
- tolerancija frustracije
- motivacija
Socio-kulturološku
relevantnost
- interakcija sa ostalim
- relevantnost u odnosu na
životnu situaciju i sistem
vrijednosti
POGLAVLJE VI
KLJUČNI TERMINI
Funkcionalna komunikacija
Pisanje
Kucanje/upotreba kompjutera
Telefoniranje
Upotreba pomoćnih sredstava za
komunikaciju
Ključevi Usisivač
Brave Otvaranje konzervi
Prekidači za svjetlo Štednjek/Pećnica
Prozori/Vrata Frižider
Telefon Mikrovalna
Kompjuter
Kao što smo napomenuli ranije prvo što okupacioni terapeut pokušava jeste obučiti osobu
novim načinima izvođenja ili gradirati aktivnost ASŽ i I-ASŽ, a zatim ukoliko to nije
moguće koristiti pomoćna adaptivna sredstva.
SAMONJEGA
HRANJENJE
PRIPREMA HRANE
KUPANJE
OBLAČENJE
TRANSFERI
KOMUNIKACIJA
TOALET
POGLAVLJE VII
Mobilnost
KLJUČNI TERMINI
Kolica
Hodalice,Štake
Javni transport
Adaptacije za auta
Kolica
Hodalice
Štake (podpazušne i podlakatne)
Štapove (jednouporišne i višeuporišne)
KOLICA
Kolica mogu biti na manuelni pogon ili električna ovisno o stanju i potrebama pacijenta.
Takođe na sebi mogu imati čitav niz dodataka i pomoćnih sredstava.
Postoje različite tehnike transfera kolica krevet i obratno. Nabrojaćemo samo neke
1. Stojeći Pivot transfer – pacijent mora biti u stanju da stoji na jednoj ili obje noge,
uz pomoć jedne osobe. Koristi se kod osoba sa hemiplegijom, hemiparezom ili
opštim gubitkom snage ili balansa.
2. Korištenje transfer daske- koristi se za pacijente koji se namogu oslanjati ni na
jednu nogu ili nemaju njihovu funkciju: ortopedska stanja koja zabranjujuoslonac,
paralize, slabost mišića isl. Može se odvijati samostalno ili uz pomoć jedne osobe.
3. Pivit transfer u fleksiji- koristi se za pacijente koji nemogu održavati stojeći stav.
Terapeut fiksira noge da bi obezbijedio balans oslona i sa svojim flektiranim
trupom prebacuje trup pacijenta sa kreveta na kolica ili obratno.
4. Za transfer veoma teških pacijenata mogu se koristiti i medicinski liftovi.
Pacijent:_______________________ datum:___________________
Duina sjedišta
Duina noge
Okupacioni terapeut:________________________
POGLAVLJE VIII
KLJUČNI TERMINI
Aktivnosti slobodnog vremena ili hobi kako ih nazivamo, veoma su važan aspekt života
svakog pojedinca. Posao i igra omogućavaju afirmaciju i ispunjavanje potreba čovjeka.
Kada te potrebe nemogu biti ispunjene kroz posao, slobodne aktivnosti to nadomještaju.
Do nedavno su osobe sa onespossobljenjem imale veoma mali izbor aktivnosti i
rekreativnih sportova koje su mogli uživati zbog svoje fizičke disfunkcije. Na svu sreću
to se u svijetu sve više mijenja, i sve je više sportova i raznih drugih aktivnosti u kojima
osobe sa onespsobljenjem mogu učestvovati. Zadatak okupacionog terapeuta je da uz
pomoć pacijenta iuzvrši procjenu i analizu interesovanja te mogućnosti i da upozna oso
bu sa svim dostupnim adaptacijama, klubovima i mjestima gdje osoba može upražnjavati
izabranu aktivnost.
POGLAVLJE IX
Senzomotorni sistem
Lagani dodir i pritisak
Termalni senzibilitet
Superficijalna senzacija bola
Osjećaj za poziciju i pokret
Senzorna reedukacija
Testiramo:
1. Lagani dodir i pritisak
2. Termalni senzibilitet
3. Superficijalnu senzaciju bola
4. Osjećaj za poziciju i pokret
Senzorna disfunkcija osim što otežava funkciju može biti i veoma opasna, jer je ruka
izloženija povrijeđivanju uslijed nedostatka senzibiliteta. Senzorni deficit nije limitiran
samo na ruku ili gornje ekstremitete. U stvari senzorni gubitak u trupu i donjim
ekstremitetima doprinose veoma lošoj posturi i problemima hoda koji se često javljaju
kod ovakvih pacijenata.
Tretman senzorne disfunkcije može biti
1. KOMPENZATORNI:
korištenje manje afektirane ruke za izvršavanje svakodnevnih zadataka
korištenje posmatranja pokreta I položaja dijelova tijela, testiranje
temperatura manje afektiranom rukom
korištenje adaptivnih pomagala ako što je daska za rezanje jednom rukom
da bi se spriječilo korištenje afektirane ruke pa samij tim I njeno
povrijeđivanje
2. REMEDIJACIJA/REEDUKACIJA
Senzorna re-edukacija satoji se iz nekoliko sesija.
Ono što je najvažnije u cjelokupnom procesu jeste da sesije ne vodi terapeut, nogo
pacijent i terapeut aktivno učestvuju u cijelom procesu, diskutujući o onom što pacijent
osjeća ili ne osjeća.
Druga bitna stvar je da sve ono što radimo prvo uradimo na zdravoj ruci a zatim na onoj
pogođenoj moždanim udarom.
1. senzibilitet na dodir
2. bol i temperatura
3. osjećaj za položaj ruke i pasivni pokret (propriocepcija)
4. osjećaj za vibracija
5. Diskriminacija lako/teško, oblici, veličina i sl.
SESIJA 1.
Rade se različite stvari. Pacijent treba imati zatvorene oči. Prvo mu ispisujemo na zdravoj
ruci tačke, linije, slova i sl. On treba da ih izgovara na glas. Zatim se prebacujemo na
zahvaćenu ruku. Kod teških oštećenja senzibiliteta pacijent pri prvim sesijama može i
poželjno je da gleda ovu zahvaćenu ruku dok mi ispisujemo po njoj. Kako se tretman
razvija sve češće pokušavamo tražiti da pacijent osjeti zatvorenih očiju. Takođe koristimo
materijale različitih tekstura (pamuk, vata, svila, vuna ili neki grublji materijali,
gradiramo ih). Njima lagano prelazimo preko ruke ili ukoliko pacijent pokreće ruku
dajemo mu da ih obuhvati dlanom.
SESIJA 2.
Koristimo led, toplu, hladnu vodu (voditi jako računa o temperaturama, uvijek probati
sam terapeut, a i na pacijentovoj zdravoj ruci). Kako se razvija tretman razlike među
temperaturama su sve manje. Koristimo takođe predmete različite oštrine ili tupoće i
njima lagano pritišćemo ruku.
SESIJA 3.
Terapeut pasivno uzima pacijentovu afektiranu ruku i postavlja je negdje u neki položaj.
Pri tome pacijent ima zatvorene oči. Zhtijevamo od njega da zdravom rukom uhvati
afektiranu ili da nam kaže gdje mu se ruka u prostoru nalazi.
SESIJA 4.
Terapeut postavlja afetkiranu ruku na neki predmet (pegla, lopta i sl) i pomjera je zajedno
sa predmetom. Pacijent procjenjuje zatvorenih ociju da li se ruka pomjera ili miruje i u
kojem pravcu. Može se koristiti navođeno crtanje i sl.
SESIJA 5.
Pacijentu dajemo prvo u zdravu a zatim u afektiranu ruku različite oblike (kocka, trokut,
loptica i sl.); predmete različite težine, veličine (tegove, poklopce od tegli i sl.) Kako
tretman napreduje kasnije zahtijevamo od pacijenta da ih prepozna zatvorenih očiju bez
prethodnog uzimanja u zdravu ruku.
Ponovo napominjem da je komunikacija s pacijentom od neizmjerne važnosti cijelo
vrijeme tretmana, da nam kaže što osjeća, koja je razlika između čega i sl. Dok nepočne
osjećati afektiranom rukom bitno ja da nam sve to opisuje kada predmet drži u zdravoj
ruci.
Ovaj tretman je višestruko dobar, prvo zato što daje veoma dobre rezultate, a zatim što ne
iziskuje nikakva materijalna sredstva i može se koristiti i kod kuće i na klinici i ambulanti
sa priručnim sredstvima koja svi mi imamo kod kuće.
POGLAVLJE X
Kognicija
Percepcija
Pažnja
Izvršna funkcija
Orijentacija
Pamćenje
PERCEPCIJA
IZVRŠNA FUNKCIJA
PAŽNJA
PAMĆENJE
POGLAVLJE XI
KLJUČNI TERMINI
Edukaciona grupa
Grupa podrške
Terapeutske aktivnosti
Socijalna grupa
Nivoi intervencije
Modeli prakse
Postoji nekoliko tipova terapeutskih grupa koje mogu biti ponuđene pacijentima
1. Edukaciona
2. Podrška
2. Terapeutske aktivnosti
3. Socijalna grupa
Kada planiramo grupu možemo odabrati I kombinaiju gore navadenih –na primjer,
edukaciona grupa može imati socijalnu komponentu. Važno je uspostaviti cilj za grupu I
isplanirati šta želite postići radom ove grupe.
POGLVALJE XII
KLJUČNI TERMINI
Područje primjene
Oblasti djelovanja
Karakter kontiniuma usluga
Sredstva tretmana
Mjesta djelovanja
Aktivnost Aktivnost
Okupaciona performansa
Osoba Okolina
Osoba Okolina
Aktivnost
Aktivnost
Okupaciona performansa
Prilagodjeno iz: Law,M.; Cooper, B.; Strong, S.; Stuart, D.; Rigby, P.; Letts, L. The
Person-Environment-Occupationa Model: A transactiv approach to occupational
performance. The Canadian Journal of Occupational Therapy. CAOT 63 (1) p.18
FOTO GALERIJA
Literatura:
2. Law, M., Cooper, B., Strong, S., Stewart, D., Rigby, P., Letts, L.
(1996). The Person-Environment-Occupation Model: A transactive
approach to occupational performance. Canadian Journal of
Occupational Therapy. 63, 9-23.